| Sažetak | Ja. Tema koju znam najbolje. Ili točnije rečeno: o kojoj ne znam ništa. Osim što je ovo pleonazam, fraza „ne znam“ sveto je pravilo za posao kojim se bavimo (a trebala bi zapravo biti i za sve ostale poslove čovječanstva). Odabrala sam baš ovaj naslov jer mi se učinio vjerodostojnim pokušajem pisanja o glumi: kroz sebe i svoje iskustvo. Izazov će mi, naravno, predstavljati moja subjektivnost, tj. ego no on je ionako moj svakidašnji dobro znani suborac ili protivnik. Bavit ću se svojim dosadašnjim unutarnjim sazrijevanjem i koliko je ono proporcionalno mojoj autentičnosti na sceni, svojim grčevima i blokadama tijekom studija kao i svojim putevima razrješavanja istih. Iscrpno ću se referirati na opus Jerzyja Grotowskog s čijim sam se idejama i mislima najviše povezala (kroz nastavu scenskog pokreta te čitanje literature), mojim susretima s publikom, ali i svojom odgovornošću kao glumice. Glumu ne želim uspoređivati sa sportom, glazbom, ili plesom. Ona je meni summa summarum ljudskog iskustva stoga ću se dotaknuti i svojih uspomena u brojnim aktivnostima s kojima sam se susretala prije Akademije, a koje su mi uvijek poslužile kao dobar alat u mom radu. Naš posao često se mistificira, koriste se općenite floskule, razbacuje se ideološkim frazemima, velikim umotvorinama, intelektualnim metaforama, mantrama i mađioničarskim iluzijama iz čega još jače nastaje moja želja za pisanjem upravo ove teme. Bit će zanimljivo jednom vratiti se na ovaj rad i vidjeti kako sam sad razmišljala, s kojim vjetrenjačama sam se borila, što sam točno rekla ili pogodila „u sridu“, a što nisam znala sad pa ni tad. Ovaj diplomski rad shvaćam kao svoj dnevnik, s malo službenijim formatom nego što bi to inače bio. Pa počnimo, krenimo u moje misli. |
| Sažetak (engleski) | Me. The topic I know best. Or to be more precise: which I know nothing about. Besides the fact that this is a pleonasm, the phrase "I don't know" is a sacred rule for the work we do (and should really be for all the other jobs of humanity). I chose this particular title because it seemed to me a credible attempt to write about acting: through myself and my experience. The challenge will, of course, be my subjectivity, i.e. my ego, but they are my everyday well-known comrade or opponent nonetheless. I will deal with my internal maturation so far and how proportional it is to my authenticity on the stage, my spasms and blockages during my studies as well as my ways of solving them. I will exhaustively refer to the work of Jerzy Grotowski with whose ideas and thoughts I related to the most (through stage movement classes and reading literature), my meetings with the audience, but also my responsibility as an actress. I don't want to compare acting to sports, music, or dance. For me it is the summa summarum of human experience, so I will also write about my memories in the many activities I encountered before the Academy, which have always served me as a good tool in my work . Our work is often mystified, general platitudes are used, it is scattered with ideological phrases, big ideas, intellectual metaphors, mantras and magician's illusions, which makes my desire to write about this topic even stronger. It will be interesting to return to this work one day and see how I was thinking now, what windmills I was fighting, what I said correctly or guessed properly, and what I didn't know now or then. I view this as my diary, with a slightly more official format than it would normally be. So let's start, let's dive into my thoughts. |
